Riječ župnika



Koliko god, dragi župljani i prijatelji našega listića, mi kao ljudi bili i slabi i nedosljedni i grešni, ipak se toliko puta trudimo biti pravi. Tako npr. i u strpljivosti. Prema svojim roditeljima, prema svojoj djeci, prema svojoj bližoj rodbini, prema susjedima. Strpljivo podnosimo njihove zločestoće, trudimo se, uvijek iznova praštamo. Dajemo sve od sebe. I tako dulje vremena. A onda nam se jednoga dana učini da je sve to bilo uzaludno. Trudili smo se, iskreno i nesebično, a rezultat? Tako se onda umorimo i kažemo sami sebi: “Dobro, tko je ovdje lud? Ima li uopće smisla truditi se i činiti dobro?”

U športu, a i u životu, koji puta je lakše nešto postići, negoli to održavati. Uz puno napora dosegnemo neki cilj, a onda umorni i opušteni dopustimo da nam izmakne iz ruku ono oko čega smo se trudili. Tako nekako zna biti i u našem duhovnom životu: umorimo se činiti dobro, dopuštamo da nas zlo zavede. I onda se samo u čudu zapitamo, gdje je onaj naš nekadašnji zanos i polet za dobrom? Evo danas, na ovaj dan Gospodnji, htjeli bismo osvježiti svoj duhovni polet i ljubav prema Bogu.
U našem svijetu postoje oluje koje u ljude siju strahove. Pred njima treba biti mudar, hrabar i vjernik. Mudar, da ih se predvidi i dobro pripravi duh za obračune. Hrabri se nikad ne predaju i borbom nadvladaju nevolje. Oluje mogu biti prirodne, kao potresi, nevrijeme na kopnu i na moru, suše itd. No, oluje mogu biti i duševne: strahovi, tjeskobe, žalost, razočaranja, izgubljenost i gubitak vjere.

Vjernici znaju da su oluje ponekad veće i jače od ljudskih sila, zazivaju nebo u pomoć, a Bog odgovara na vjeru. Na nama je da se predamo u Božje ruke te da imamo bezgranično strpljenje i povjerenje u njegovu milost i providnost. Ljudi bi trebali pružiti otpor i jednim i drugim olujama, i to zajednički. Ujedinjujući svoje snage i zazivajući Božju silu, gdje ljudske snage nisu dostatne, možemo sve nadvladati. Zašto se onda predati?. Krenimo hrabro protiv struje.

Vaš župnik


Povjerenje u Boga



Jedan je čovjek ostavio dječaka samog u čekaonici na aerodromu.
Na ukrcaj putnika dječak je stigao prvi.
Malo je gledao oko sebe, a onda je počeo bojati dječju bojanku.
Ušao je u avion, pronašao slobodno mjesto i zavalio se u sjedalo.
Dok je stjuardesa davala upute putnicima sjedio je sasvim mirno.
Ostao je miran i kad se avion počeo kretati pistom.
Za vrijeme leta avion je upao u veliku oluju koja ga je počela nositi kao list na vjetru.
Turbulencije i iznenadna propadanja aviona izazvali su paniku kod putnika.
A dječak je sasvim mirno sjedio na svom mjestu.
Jedna putnica, koja je sjedila s druge strane hodnika, sva u panici upitala je dječaka: “Ti se ne bojiš?”
“Ne gospođo, ne bojim se”, odgovorio je ne dižući oči sa svoje bojanke.
“Pilot aviona je moj otac!”

Puno je situacija u našem životu koje nalikuju avionu u oluji.
Često se osjećamo posve nemoćni i izgubljeni.
Imamo dojam da ćemo propasti između oblaka da nema nikoga tko će nam pomoći i vratiti nam osjećaj sigurnosti.

U tim trenutcima budimo spokojni i imajmo povjerenja jer: naš “OTAC” je pilot.

Ček bez pokrića



U gospodarskoj i trgovinskoj praksi i svakodnevnici zna se dogoditi da dužnik ispostavi ček bez pokrića koji se potom ne može naplatiti jer na njegovu računu nema dovoljno sredstava da se prebace vjerovniku.
To dovodi do spornih i neželjenih situacija jer dužnik pokušava vratiti dug onim što nema.
Poput takvog dužnika koji daje ček bez pokrića su i oni koji poučavaju o unutarnjem životu druge o onome što ne znaju, ili daju savjete o onome što sami nisu razumjeli i ne vodi do vječnosti.
Redovito su odvažni površno savjetovali druge, ne vodeći računa o tome što Bog misli i kaže u konkretnom slučaju.
A kad druge navedu na zlo bez problema peru ruke i otklanjaju odgovornost.
No mi vjernici ne smijemo sebi dopuštati takav luksuz.
Bog nikada nama nije izdao ček bez pokrića, te ne smijemo ni mi nikome biti pokriće za isprazno djelovanje.
Naprotiv, svojim životom trebamo im dati pokriće za ispravan život koji je u potpunosti ispunjen Božjom prisutnošću i mirom, te iz zemaljske kušnje vodi u puninu vječnog života.

Oče, pazi ti!



Jedna stara indijanska priča kaže da su jednom kraj vatre sjedili iskusni ratnik i njegov mali sin. Kao i svaki tata, i ovaj novopečeni tata smatrao je kako dječaka već od malena treba podučiti životnim mudrostima i svijetu koji ga okružuje kako bi bio na vrijeme spreman odgovoriti izazovima svijeta.

"Sine, koliko god bio siguran u sebe, uvijek moraš paziti gdje gaziš", započne on priču. Međutim, sin ga je odmah prekinuo. "Pazi ti, oče, ja idem tvojim stopama", jednostavno je rekao dječak.
PRIJATELJI ŽUPE