Riječ župnika



Dragi župljani, suradnici i prijatelji!

     U TROJSTVO smo kršteni! Kad čovjek gleda svojim razumom, to je nedokazivo. Tri Boga, a jedan je Bog. Jedna je Božanbska narav, a tri su osobe. Tako se Bog očituje. Sve je objavio Krist, da ne kažem dokazao, ako je Bog uopče predmet dokazivanja. Bio je predmet, zato su ljudi izmislili mnoštvo bogova,  čak ih ima dobrih i zlih. Bog je naš objavljen, objavio se. U Starom je zavjetu prepoznatljiv kao Bog Otac, a u Novom zavjetu kao Bog Sin, koji nam je nakon svoga Uzašašća poslao Duha Svetoga. Sada smo u vremenu Duha Svetoga. Sve tri Osobe tvore jedinstvenost i jednakost u zajedništvu svoje obitelji. Na tu i takvu sliku i priliku stvoren je čovjek, kao obitelj, zajednica. U tome je svetost obitelji i njihove ljubavi kao muža i žene i rezultat su te lubavi djeca. Svetost života i svetost obitelji!
Govoriti i pisati o Božjeoj tajni i otajstvenosti nije samo teško, nego je nemoguće sve izreći što i tko se sve tu krije. To bi bilo naše mucanje, nikada do kraja izrečeno. Mi pokušavamo  izreći, donekle, ono što nam je predstavljeno i objavljeno. Jer, kakav bi to bio Bog, kojeg bi mi ograničeni ljudi mogli shvatiti, razumjeti i dokazati tko je u stvari on. Tu smo praktičari.   Ostaje nam da se strpimo i jednog dana osjetimo i doživimo kao njegova djeca i baštinici, štoviše, posinci. Čovjek ne zna dovoljno ni o sebi kao čevjeku i njegovim tajnama a kako će odna imati spoznanaje o Bogu. Zato nam je ta tajna Božje mudrost neshavtljiva.  I što idemo dalje i dalje, sve će biti neshavtljivija jer se čovjek previše uvrtio u ovu znaost i svoj razum koji mogu više štetiti nego koristiti ovom čovjeku i ovom društvu, kao i ovoj našoj od Boga stvorenoj prirodi. To se već ne samo pokazuje nego i dogazuje. Kad čovjek izgubi svoje mogučnosti i kriterije, život postaje vrlo rizičan. Zar čovjek već nije ugrožen i ova zemlja s nijme? Teoretski je već godotvo, a praktično ne dao Bog.

    Sve što je Bog stvorio, bilo je mudro i dobro i sve je stvoreno iz ljubavi za čovjeka, svoju ljubav, kojega je stvorio na svoju sliku. Sada zamislite kako se čovjek odnosi prema svome Bogu, Stvoritelju kroz povijst? Kako se odnosi danas? Boga nijekati može samo budala. Đavao ga ne niječe, samo ga ne prihvaća. Čovjek je zaista prešo svaku mjeru. Boga nema jer čovjek želi biti bog drugima i vladati. Ludosti čovječje! Božje li ljubavi?!

Vaš župnik


Poput ribe u vodi


U jednoj se basni priča o ribama koje su međusobno razgovarale.
Ima ljudi koji misle da naš život potpuno ovisi o vodi. No vodu mi nikad nismo vidjele. Što je voda? Par mudrijih riba se javilo za riječ: Čuli smo da u oceanu živi jedna potpuno školovana riba. Ona pozna sve tajne svijeta. Idemo k njoj i zamolimo je da nam pokaže vodu. I tako ribe krenuše na put. Preko utoka rijeke u more i dalje u široki ocean. I nakon dugog puta nađoše veliku i mudru ribu. I kad je čula njihovo pitanje odgovori: Vi glupe ribe: Cijelog života živite u vodi svuda oko vas je samo voda. I ne znate što je voda? Bez vode vi ne biste bile ribe.

"I more je kao Bog", rekla je Gertruda von le Fort. Tko je slijep za vodu koja daje i uzdržava život, taj ne može spoznati Božju stvarnost koja ga okružuje. "U njemu živimo, mičemo se i jesmo" (Dj 17,28). Tko pak tog Boga ne opaža, prebrzo zaboravlja, da bez Boga ne bismo bili ono što jesmo i ne bismo mogli živjeti. Komu se onda možemo obratiti, kad nas zahvati nevolja i patnja i stojimo pred zidom? Tko nam u žalosti može izgovoriti riječi utjehe i ohrabrenja? Tko nam može uliti nadu pred pitanjem, možemo li se život bez nade zvati još životom? Mi plivamo u moru njegove ljubavi.

„ Mi smo trojica - vi ste trojica
- oslobodi nas"



Neki biskup čuje o pobožnosti trojice muškaraca na nekom udaljenom otoku. Mnogi su išli k njima da čuju o njihovoj vjeri i da se sami zapale u vjeri. I biskup pođe k njima. Ispitivao ih o njihovoj jednostavnoj vjeri. I upita ih biskup: „ A što vi molite?" Trojica odgovore: „ Naša jedina molitva je: „ Mi smo trojica - vi ste troji ca i mi smo trojica - oslobodi nas!" Biskup, razočaran, poče ih poučavati moliti: „Oče naš koji jesi..." I trojica su bila ponosna na pouku. I kad ih je biskup, nakon uspješne kateheze, ostavio, nije otišao daleko kad začuje kako za njim trči jedan učenik i viče: „Zaboravili smo, kako ono ide dalje, iza sveti se ime tvoje..." Biskup je bio duboko potresen pa odgovori: „Molite onako kako ste uvijek molili." Trojici je bilo lakše, a biskup se obogatio jednim iskustvom.

On je onaj koji je naučio, koji je kroz pobožnost trojice muževa došao bliže Bogu. Naravno da molitva Očenaša ide u poklad svih temeljnih kršćanskih molitava, a ipak molitva triju muškaraca pokazuje duboku stvarnost, koja je temelj ovog blagdana. „Bog je trojstveno jedan", govorimo u Vjerovanju. Gledano sa strane pobožnih muževa: „Mi smo trojica". Žive u zajedništvu, zajednički nose brige jedan drugoga i zajedno ispovijedaju jednoga dobroga Boga. Jednoga Boga koji im odgovara, koji je mnogo više nego oni sami. On je zajedništvo poput njih. I ima moć osloboditi ih svega što ih tišti.

Tijelovo


Ovaj tjedan slavimo blagdan Tijelova, blagdan koji se slavi učetvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva, odnosno deveti četvrtak nakon Uskrsa.Hrvatskoj je blagdan Tijelova 2001. godine proglašen državnim praznikom i neradnim danom, a za Katoličku crkvu svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.
Tijelovo kao posebni blagdan posvećen slavljenju Presvetog oltarskog sakramenta(euharistije nastale na Veliki četvrtak) nastao je u 13. stoljeću, a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširio tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji jedne augustinske redovnice, sv. Julijane iz samostana kod Liegea u današnjoj Belgiji. Ona je imala viđenje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se na poseban način trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan euharistije. S. Julijana je našla sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli.

Ukratko, papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom želi blagdan euharistije proširiti na cijelu Crkvu. Brza smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV - naslov joj je "Transiturus de hoc mundo - Odlazeći s ovoga svijeta" - papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.Teološki razlozi uspostave Tijelova mnogo su dublji. Početkom II. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju, pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju.Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina nakon čega je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se potvrđivala vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama.

Procesija na Tijelovo - četvrtak 18. svibanj



Nakon sv. mise u 18.00 iz župne crkve Sv. Juraja, kreće procesija po Sv. Đurđu.

Način ophodnje je uhodan: križ, djeca i djeca u bjelini, muževi, PRESVETI OLTARSKI SAKRAMENT, pjevači, narodne nošnje i žene. Dolično uredimo postaje kod kapela. Idući putem djeca mogu bacati latice cvijeća. Ako je kiše – sve u crkvi.

Tijelovo, puni naziv Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove je katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa). Za Katoličku Crkvu, to je svetkovina u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. U Slučaju kiše – procesija se odgađa a mise slavimo ovdje i u Strugi u gore spomenuto vrijeme.

Krizma u našoj župi



Manju galeriju slika sa Sv. Krizme pogledajte ovdje


S v i b a n j s k e p o b o ž n o s t i



Svibanjske pobožnosti, odnosno izraženije čašćenje Bl. Djevice Marije tijekom mjeseca svibnja, stara je tradicija Crkve koja svoje korijene vuče još u srednji vijek.

Riječ je o pučkim (puk, narod) pobožnostima koje su nastale tako da je narod nosio pred Djevicu Mariju bukete i vijence svježeg proljetnog cvijeća, htijući na takav način njezine kipove i slike još više uresiti. Pri tome su joj pjevali pjesme i molili marijanske molitve i krunicu. S vremenom se ta pobožnost ukorijenila u cijeloj Crkvi i predstavlja narodu vrlo drag oblik štovanja nebeske Majke. Pobožnost provodi po župama uz večernju misu (odatle i naziv “svibanjske večernjice”), moleći krunicu, Lauretanske litanije, pjevajući marijanske pjesme i uz klanjanje pred presvetim oltarskim sakramentom.

“Mjesec svibanj je mjesec u kojemu će kršćani u crkvama i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji, prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa.”
(Papa Pavao VI.)

Svibanjske pobožnosti

Hrženica - Radni dan - 19.30 h                 - Nedjelja - 19.00 h.
Struga - Radni dan - 19.30 h                    - Nedjelja - 19.30 h. 
Sesvete – Radni dan - 20.00 h                  - Nedjelja - 15.00 h.
Karlovec – Radni dan 19.00 h                   - Nedjelja - 15.00 h.
Luka - Komarnica - Radni dan 19.00 h     - Nedjelja – 15.00 h

Obrankovec i Priles – kod križa  - po dogovoru



PRIJATELJI ŽUPE