Riječ župnika



Dragi župljani, suradnici i prijatelji!

Kako prepoznati dobrog učitelja? Po njegovim, učenicima? Kako prepoznati dobre roditelje? Po njihovoj djeci. Kako općenito možemo ocijeniti rad nekoga čovjeka? Po njegovi djelima. Netko će ipak primijetiti da ne moramo baš uvijek suditi roditelje po njihovoj djeci, jer je čovjek slobodan biti drugačiji od svojih roditelja. Međutim, ipak možemo sa sigurnošću reći da čovjeka prosuđujemo njegovim djelima. Upravo onako kako Isus veli u današnjem evanđelju:

"Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati".

Vrijeme mic po mic, neumitno prolazi i mi smo dan za danom sve bliži kraju ovoga zemaljskoga puta. Kako izgledaju naša dijela. Da li u našim djelima ima onoga što nam je Isus naredio činiti ili samo onih djela za koje mi držimo da su dobra i nama korisna za svakodnevni život? Da li će naša djela koja činimo biti i vrijednost za nebo? O našim djelima ovisi kakav će biti i naš život u vječnosti.

Mnogi s oduševljenjem odobravaju riječi i postupke sadašnjega pape Franje koji nastoji vlastitim primjerom potaknuti sveopću obnove Crkve, počevši od samoga papinstva, Rimske kurije, ali i svih članova Crkve. On jednostavno želi obnoviti Kristovu Crkvu na svim razinama: in capite et in membris. Po tome nas podsjeća na mnoge svoje prethodnike.
Sudjelujmo i mi u ovoj obnovi!

Vaš župnik


1. svibnja: Sv. Josip Radnik



Današnji blagdan sv. Josipa Radnika u crkvenu godinu uvodi papa Pio XII. On je odredio da se blagdan sv. Josipa Radnika slavi 1. svibnja. 1889.godine

Druga Internacionala odredila je 1. svibnja kao dan kada će se slaviti praznik radništva. Upravo te godine i papa Leon XIII. Izdaje encikliku „Quamquam pluries“. U njoj poziva radnike i ljude koji žive u skromnim prilikama na sv. Josipa. Papa govori kako bi im on trebao biti uzor i primjer za nasljedovanje.
U evanđelju po Mateju navodi se da je sv. Josip bio tesar.

Sveti Josip nije postao zaštitnik radnika samo zbog toga što je bio tesar, već zbog njegove spremnosti da služi tajni Isusova utjelovljenja i djela otkupljenja. Za svakoga od nas rad bi trebao biti suradnja s našim Gospodinom na djelu spasenja. Upravo u tome nam najveći uzor može predstavljati sv. Josip.

Slavni Sveti Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu pokore, te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe;
da ih obavljam savjesno, ne obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću smatrajući velikom čašću što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pored umornošću i poteškoćama; da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav.
Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru sveti Josipe! To neka mi bude misao vodilja u životu i na samrti. Amen.

Anegdota o Ivanu XXIII.



Crkva je zajednica onih koji jedan drugoga podupiru i jačaju, pokušavajući Isusovim načinom prilaziti ljudima tako da ih ljubimo, da im vjerujemo iako ima vrlo malo onoga što im govori u prilog.
To se pokazuje u Ivanu XXIII., o kojemu se pripovijeda sljedeća anegdota.

Dok je papa bio još patrijarh Venecije, imao je svećenika koji je bio alkoholičar. Jednoga dana pošao je, sa svojim tajnikom, u posjete tom svećeniku. A jer ga nisu našli u župnoj kući, pošli su u obližnju gostionicu. Ivan pošalje tajnika unutra. Taj ga stvarno pronađe u nekoj odaji i izvuče van. Odvedu ga do palače. I kad su bili tamo, na iznenađenje svećenika, klekne Ivan pred njegove noge i reče: «Želim se ispovjediti.»
Može se pretpostaviti da je u «minutama šutnje Ivan XXIII. ušao u bijedu onog jadnog svećenika, u ono što je njegova nevolja bila i da mu je rekao ono što on kao svećenik alkoholičar još može reći: odrješenje.»

Mimo svega što su učenici na zemlji učinili, nisu izgubili pogled u nebo. Poput njih, i mi trebamo takav pogled. Jer odozgo dolazi svjetlo, koje čini da oči našega srca vide ono dobro u drugima i čini da prihvatimo poziv Božji. Tako spadaju nebo i zemlja zajedno. Samo onaj tko oboje u sebi poveže, živjet će radosno na zemlji. I ako se bude morao dijeliti od zemlje, zna kamo ide. Poput Isusa će reći: «Odlazim k Ocu.»

S v i b a n j s k e p o b o ž n o s t i



Svibanjske pobožnosti, odnosno izraženije čašćenje Bl. Djevice Marije tijekom mjeseca svibnja, stara je tradicija Crkve koja svoje korijene vuče još u srednji vijek.

Riječ je o pučkim (puk, narod) pobožnostima koje su nastale tako da je narod nosio pred Djevicu Mariju bukete i vijence svježeg proljetnog cvijeća, htijući na takav način njezine kipove i slike još više uresiti. Pri tome su joj pjevali pjesme i molili marijanske molitve i krunicu. S vremenom se ta pobožnost ukorijenila u cijeloj Crkvi i predstavlja narodu vrlo drag oblik štovanja nebeske Majke. Pobožnost provodi po župama uz večernju misu (odatle i naziv “svibanjske večernjice”), moleći krunicu, Lauretanske litanije, pjevajući marijanske pjesme i uz klanjanje pred presvetim oltarskim sakramentom.

“Mjesec svibanj je mjesec u kojemu će kršćani u crkvama i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji, prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa.”
(Papa Pavao VI.)

Svibanjske pobožnosti

Hrženica - Radni dan - 19.30 h                 - Nedjelja - 19.00 h.
Struga - Radni dan - 19.30 h                    - Nedjelja - 19.30 h. 
Sesvete – Radni dan - 20.00 h                  - Nedjelja - 15.00 h.
Karlovec – Radni dan 19.00 h                   - Nedjelja - 15.00 h.
Luka - Komarnica - Radni dan 19.00 h     - Nedjelja – 15.00 h

Obrankovec i Priles – kod križa  - po dogovoru


Anegdota o filozofu Thalesu iz Mileta



Poznato je, o tom učenom čovjeku, da je neprestano tražio načina kako ispitati zakone po kojima se kreću sunce, mjesec i zvijezde. Zato su njegove oči neprestano bile okrenute prema nebu. I dok je jednom tako intenzivno gledao prema nebu, tako se pripovijeda, upao je u neku grabu. I dok je tu ležao i stenjao od boli, neka prolaznica, sluškinja se nije stidjela glasno nasmijati. S dosta zluradosti mu ona reče: »Ne vidiš što je pred tvojim nogama, a pokušavaš otkriti što je iza zvjezdanog neba.» Ova anegdota nas vodi do one zapovijedi koju nam je dao Isus u svom oproštajnom govoru.

»Ne gledajte samo prema nebu, nego se sjetite naših zajedničkih dana i spoznajte kako sam u svemu vidio poziv i volju moga Oca.»

Koliko je to za Isusa bilo važno, prepoznajemo, na primjer, i po ovim riječima: «Tješitelj, kojega će vam Otac poslati u moje ime, poučit će vas o svemu što sam vam govorio (i činio).» (Iv 15,26.) Ova riječ bi mogla opravdati i ponašanje one sluškinje koja je sigurno stajala s obje noge na zemlji i zato je shvaćala život kao sudbinsko hodanje zemljom.

PRIJATELJI ŽUPE